Pusto Ostrvo

...Tragovi stopala!...Petko?...Ljudožderi??...


05.07.2012.

Lozinka

Sjedoh da ti napisem nesto i skontah da sam zaboravio lozinku. Pokusah sve moguce kombinacije ukljucujuci sifru fotokopirke sa posla i lozinku iz videoteke koju su zatvorili prije dvije godine, ubili ih torrenti i piraterija, ali skrecem sa teme. Ima opcija da ti posalju novu lozinku, samo kad bi znao koji praistoriski email sam koristio da napravim ovo. Sjetim se mail-a ali i cinjenice da ni za njega ne znam lozinku. Antiklimaks ove tirade je da se iz prilozenog da primjetiti da sam se sjetio lozinke. Jos veci antiklimaks je cinjenica da da se poslije dva sata pogadjanja lozinke vise ne sjecam sta ti ono htjedoh napisati. Mozda ovih dana.

26.04.2011.

O tome ću misliti sutra ili bar poslije…

Imam pun k… posla. Progrickao sam još jedan odmor i jutros skontao da imam tonu posla koji treba završiti do sutra. Nekada sam najbolje funkcionisao pod pritiskom. Sad slabo funkcionišem ikada. I tako u duhu pravog kampanjca, napravim kafu, kao srknem je na brzinu, pa pravac na posao. Pa onda reko’ da nešto napišem, nisam odavno. A mogao sam i lanac podmazati i oprati motor, ni to nisam odavno. A kad ga operem, mog’o sam se i provozati jer kad ga izglancam, na suncu sija k’o nov. I dan je k'o stvoren za vožnju. Padale su kiše ovih dana pa je priroda divlja i mirisna. Vratila se ona nestvarna zelena boja koje dugo nije bilo zbog suše. Kad bolje pogledam i nije tako prljav, i njega su prale kiše. Znam jednu plaža, ko stvorena je za knjigu i cigaru.

Izgleda da mi ne gine kanta kafe i mrva sna, sleep is over-rated anyway.

03.02.2011.

We don’t fear death,

we fear that no one will notice our absence.  Citat iz nekakve TV serije.

Jutros sretoh kolegu bajkera, na benzinskoj. (Tako se i sretnemo, il' na benzinskoj il' u kafani) “Kad ti ono ideš dole?” (Ovdje je Evropa dole, iako, ako pogledamo globus Crne Gore, jasno se vidi šta je dole a šta je gore)

Šta kad idem? Vratio se prije sedam dana, a nije me bilo dva mjeseca! Gdje ja živim, kad je odsustvo od dva mjeseca primjetilo cirka deset ljudi. (Jel baš deset i jesu li svi ljudi…?)

13.12.2010.

Zene vozaci

Htjedoh ovaj post napisati jos prije mjesec dana. Sto ti sad pisem, kad nema potrebe? Navika, valjda! Ucio prijateljicu da vozi auto, em se iznervirah sto moram sjedati u auto, a mogo sam ko covjek, motorom. Em mi izora gume o bankine i trotoare, sreca pa su prijatelji vazniji od automobila. (Da mi je ogrebala motor udavio bi je ko curku!!) Zamalo da ostavi auspuh na trotoaru i sve to u prvih petnaest minuta.Tako ja po ko zna koji put zakljucim da bi zene trebale da voze samo kolica sa djecom i eventualno kolica u superxafsu. Sreca pa ga ne napisah prije mjesec dana, jer ovo bi uz neki sovinisticki zakljucak bio kraj ove tirade. Neki dan cura, zena, ne znam ni kako bi je okarakterisao sa stiklama od pola metra, na vrhu Dalmatinske, na crvenom, drzi auto, na gasu i kvacilu, bez rucne. I ko da to nije dosta, ko nisam ti dovoljno pokazala, krme sovinisticko, sinoc ga po onom kijametu, spusti niz Ivan, na tri zimske gume, sa pivom u jednoj i drinom u drugoj ruci. Ruku na srce, povremeno je drzala volan i mjenjac, izmedju piva. Jos moram priznat da se nikad sigurnije nisam osjecao u autu, jeste tesko mi je priznati, al sto je, je. I jos vrijeme mjeri po tome koji je auto vozila! Elem koristim ovu priliku da se ispricam svim zenskim vozacima. Upozna san zmaja (zmajicu?) koja vadi prosjek za sve one koje me zamalo ubiju uz “sorry I did not see you!“

04.12.2010.

bloganje sa telefona

Naklikah post i onda stisnuh nesto krivo i ode ko da nikada nisam ni pisao. A bas je bilo duboko. Elem sjedim u Becu i mislim na tebe.

18.10.2010.

Tunel

Vozim, neki dan, na časove klavira, kroz onaj tunel što su napravili da životinje mogu prelaziti cestu. Brinu se za životinje više neg’ za ljude. “Žao mi konja”, što bi rek’o … Taj mi tunel k’o metafora za život, samo nema svjetla na kraju. Nego, vozim kroz tunel i razmišljam: “Samo ga spucaš u zid i nema više problema”. I živ se prestravim, zamisli preživim a sjebem motor. Pored svih problema, treba još i sa sramotom živjet’.

29.09.2010.

Rani Mraz

 Upravo pročitah “scenario” mog omiljenog kant-autora. Kao i njegove “pesme” dotakne me i ono što se poklapa i ono što veze sa mojim iskustvima nema. Jedino je nekada teško uvračati šta je šta.

U jednom momentu, kao u pjesmi, jedan od karaktera, stari alas, priča o nikad prežaljenoj, nisu joj dali, za njega, udali je preko reda, pored dvije starije sestre… Njegov sagovornik to okarakterisa kao nesretnu ljubav. Na to stari odgovara, dubokom mišlju, skoro aforizmom. “Nije to bila nesretna ljubav… Samo je sve oko nje bilo nesretno…” Zašto ta rečenica "pomeri” u meni neke gene harmonikaške (iako bi tambure bolje pasale)? Nemam pojma. Zašto me “tera” da se zagledam u dno flaše? To znam. Tako se harmonikaš obračunava sa tugom, koja je iako izazvana nerelevantnom rečenicom, ipak stvarna.

Nego da se vratim na scenario i razlog ovog tlapljenja, jedan od ženskih likova, onaj najbitniji, uvodi rečenicom: “Šta je, cirkuzaneru, šta me tako gledaš? Kao da nikad nisi video devojku za kojom ćes patiti celog života?” (Ova znam zašto me pogodi) A onda je opiše, impulsivnu, emotivnu, svojeglavu, inteligentnu i do zla boga lijepu. Ovo je već moje tumačenje i ne bi me iznenadilo da sam pogrešno shvatio. Elem, znaš kad čitaš knjigu, pa iako nema direktnog opisa osobe, ti u svojoj glavi znaš tačno kako ona izgleda. I onda kad naprave film ti skočis “To nije Aglaja, ni u ludilu nije mogla tako izgledati!”. Ti u svoji glavi odradis “casting” i nijedan holivudski tupan ne dolazi ni blizu. I ja sam u glavi odradio casing za ovaj scenario, dok sam čitao. Nadam se da ti ne moram crtati čiji glas i lice nosi taj, najbitnij, ženski lik.

14.09.2010.

Of a smart man

A smart man will recognise when he has found the one. He will also make sure, he does not let her go. I have recognised you, I have also let you go. What does it make me?

09.09.2010.

Hell’s Guardian Angels

Na cesti magla, nebo je tako nisko, kao da mi jaše za vratom. Magli se vizor, vjetar svira kroz jaknu, kosti pucaju.

Na benzinskoj, frajeri koji genetski ne bi trebali da piju, jer im dede nisu rokale vatrenu vodu uz svaki obrok, maltretiraju klinca koji radi na pumpi. On se, iza blindiranog stakla, smješka i zahvaljuje vlasniku pumpe koji je da bi zaštitio sef, zaštitio i radnika.

“Šta ti gledaš?”

“Gledam ho’š se sklonit’, da platim i palim kući, piški mi se i hladno je. I ja sam pijan al’ se kontrolišem.”

I taman da zažalim što mi je jezik brži od pameti, jer dečko je iza blindiranog stakla, al’ ja nisam. Kad onda dokaz da Bog voli budale. Niotkud grmljavina i grupa motora ulazi na benzinsku. Momci ne sačekaše ni da motori stanu, ni u filmu nisam vidio da se tri hajvana brže potrpaju u auto.

31.08.2010.

Da mi je ...

Mirisa lepine u zalazak.

I tebe.

I ne tim redom.


Stariji postovi

Pusto Ostrvo
<< 07/2012 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031

MOJI LINKOVI

Ovdje je treb'o biti sat al' ne znam kako da ga ubacim!?
MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
10921

Powered by Blogger.ba